Propast ili reforma kršćanstva
Već dulje vrijeme me obuzima dojam da se kršćanstvo, a pogotovo Rimokatolička crkva udaljila od prvotnog Isusovog propovijedanjai od prvih spoznaja i apostolskih poslanica. Očito niti jedno znanje nije imuno na tijek vremena ako je u rukama ljudi. Jer samo je Bog onaj kome vrijeme ne znači ništa. U rukama slabih i grješnih ljudi kroz stoljeća borbi i patnji nekako se je sve to izobličilo.
Mladi ljudi ne vide više Crkvu kao utočište od grijeha, zajednicu kršćana koji žive i rade u Duhu Svetom. Zašto je tomu tako? Pa kao prvo, potrebno bi bilo sagledati kada se uopće počelo sa praksom da se Crkva IZGRADI. Premda još uvijek se ući na vjeronauku da su Crkva vjernici a ne građevina. Kome je prvom palo napamet da sagradi „kuću božju“ kad smo kuća božja mi i sve oko nas? I da se je stalo samo na građevini, nego se otišlo i dalje, zlato, murali, skupocjene keramike, mramor i mozaici. Gdje je nestala skromnost? Crkva gledana očima mladog čovjeka nije ništa više nego skupocjena građevina sa još skupljim predmetima u njoj. Crkva bi trebala biti dom pastira narodu, koji usmjerava narod na put Božji u prvom redu svojim primjerom a tek potom riječima.
Što se desilo sa našim Pastirima? Sam njihov izgled ruši nam predodžbu poniznosti, skrušenosti, skromnosti. Zašto pastiri Božji moraju biti debeli, pretili, gojazni da nalikuju više na bogataše starog Rima, razvratne i nezasitne. Oni mogu poučavati samo naučenom riječi koja bez primjera znači jako malo. Tko ima uši neka čuje… tko nema ima oči pa neka vidi.. i što će mu oči reći? Svatko ima i uši i oči ali svejedno ljudi slušaju i ne čuju pa zašto im onda uskratiti osjetilo vida jer vidjeti nemaju ništa osim oholosti većine svećenika i loših primjera. Nije se kršćanstvo raširilo i zahvatilo svijet poput vatre noseći iskupljenje na lošim primjerima nego na dobrim. I pri tome mislim na prvih 200 do 300 godina od Isusova Uskrsnuća. Na trenutke kada su kršćani pjevali i ponizno prihvaćali sudbinu koju im je namijenio Bog u Rimskom koloseumu. Bez obzira što su na njih puštali lavove i tigrove i pse, raspinjali ih, palili i ubijali kao stoku. Oni su bili sjeme, sjeme koje umire da donese plod. Nisu zgrtali bogatstvo, spletkarili i pokušali koristit Boga za svoju dobrobit. Kad čovjek pogleda apostolske poslanice (tako često čitane na misi) što u njima čuje?? Kako treba osuđivati ljude, gledati ih s visoka ili svojim primjerom pokazivati Put.
Zatim kult križa i slika i kipova, kako izraditi sliku svetoga? Tako što mu stavimo aureolu oko glave. Po čemu smo različitiji od klanjanja zlatnom teletu, i odlasku u poganske hramove? Dajući darove da bi imali zagovor Pastira Božjega?? Jedini zagovor koji nam treba je zagovor vlastitoga srca koje pripada Bogu, bili toga mi svjesni ili ne. Nije li dovoljno u srcu upisati „vjerujem u Oca i Sina i Duha Svetoga“ i živjeti kako nas je Isus učio? Biti poput male djece? Biti milosrdni? Biti krotki? Biti ponizni?
Nije li dovoljno pridržavati se dvjema Isusovim zapovijedima?
Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim….
Ljubi bližnjega svoga ako samog sebe…
Ili jednostavno samo ljubi svijet, ljubi život, ljubi svaki svoj udisaj i otkucaj srca, svaki dah života na koji naiđeš u životu, ljubiti sve ili ljubiti Boga kad je Bog sve jednako je. Ljubiti znači živjeti, živjeti u Isusu Kristu.
Još nije kasno, razdor kršćana nastao je zbog različitih tumačenja, umjesto da su se ujedinili oko onoga što svi tumače isto. Nema čovjeka koji je jednom pročitao Evanđelje i shvatio ga na potpuno isti način kao bilo koji dugi čovjek sada ili u povijesti. Dali to znači da se ljudi moraju razjediniti zbog tih razlika ili ujediniti oko onoga što su shvatili jednako jer jedino istinu svi shvaćaju jednako. Zato se ujedinite u Bogu, dopustite da Vam Bog ispuni srce svojom ljubavlju i primjerom stvorite zajednicu Živoga Boga koja će biti svjetlo u ovim tamnim vremenima.
Bog je s Vama.
|
